Znanje imanje

By 27 Aprila, 2020blog srpski

Do pre dva meseca nismo obraćali pažnju na koronavirus. Kada su okolnosti dovele do toga da smo čuli za prvi slučaj ove bolesti, trebalo je da se, u svega par dana, uplašimo, a onda i smirimo, da nabavimo sve potrepštine, ali tako da ostane i za druge, da naučimo kako da se ponašamo i da zbrinemo bliske osobe, a da ih pritom ne ugrozimo. Usput smo, hteli mi to ili ne, savladavali mnogobrojne činjenice o novom koronavirusu, kako smo ga tada zvali, od razlike između bolesti COVID-19 i naziva samog virusa SARS-Cov-2, do vremena inkubacije. Morali smo da „usput pokupimo znanje“ o tome kako se ispravno stavlja maska, i koga i koliko štiti, kako se i gde virus razmnožava, kako se prenosi, koliko opstaje, u kojim uslovima i na čemu, šta su geometrijski i aritmetički rast, i naravno šta znači spljoštiti krivu i zašto je to imperativ trenutka u kom je sistem zdravstvene zaštite, i to ne samo naš – takav kakav je.

Bogato psihološko naučno zasnovano znanje pokazuje da su poznavanje i razumevanje neke pojave ili problema, na primer, pojma pandemije ili načina na koji virus živi, razmnožava se i oštećuje nas, važni zaštitni faktori. Znanje nas čuva od dezinformacija, prevaranata i zloupotreba, ali, ono što je najvažnije, obezbeđuje razumevanje smisla ponašanja koje se od nas traži. Ako razumemo zašto je važno da se ponašamo na određeni način, ne samo što će se mere zaštite lakše sporovoditi, nego ćemo ih i mi pravovremeno, dugotrajno i, što je jednako važno, rado poštovati. Razumevanje nas umiruje, a smisao olakšava podnošenje teških aspekata izolacije i samoizolacije. Zbog toga ćemo se u ovom tekstu baviti time koliko mislimo da znamo i koliko zaista znamo o koronavirusu, gde se informišemo i koliko u odnosu na vreme „pre koronavirusa“, koliko nam se čini verovatnim da se zarazimo i kakve veze sve to ima jedno s drugim.

Odakle saznajemo?

Većina nas tokom protekla dva meseca kao glavne izvore informacija o infekciji i širenju koronavirusa koristi TV, internet portale koji isporučuju vesti, društvene mreže, i stranice zvaničnih institucija poput sajta Batut-a. (vidi sliku na početku teksta)

Sa druge strane, relativno mali broj nas se informiše preko radija, novina i direktno od medicinskog osoblja. Posmatrano kroz vreme, nakon što je kod nas potvrđen prvi slučaj obolele osobe od koronavirusa pa do kraja nedelje u kojoj je uvedeno vanredno stanje, policijski čas i proglašena epidemija informisanje preko televizije, radija, društvenih mreža i zvaničnih stranica institucija raste, a potom počinje polako ali stabilno da opada sve do danas. Izuzetak je radio, koji nakon 23. marta počinje da se koristi za informisanje o koronavirusu isto koliko se koristio i pre pomenutog porasta. Razlog za ovo verovatno leži u tome što se radio sluša uglavnom u kolima, a pošto više ne izlazimo napolje osim da odemo do prodavnice ili prošetamo, ne idemo na posao, pa se samim tim i manje se vozimo, manje prilike imamo da koristimo ovaj medij. Što se tiče novina, njih od početka ne čita mnogo ljudi, verovatno zbog toga što se informišemo na drugim mestima, poput televizije, zato što su novine same po sebi sporiji medij komunikacije, a i zato što sedimo u kući, pa su nam manje dostupne, o čemu smo izveštavali u tekstu o informisanju (https://psychosocialinnovation.net/2020/04/18/strah-vesti-i-briga-iz-dana-u-dan/). Direktno kod medicinskog osoblja se ne informiše mnogo nas, verovatno jer nemamo svi poznanike i prijatelje u zdravstvu, ali procenat ljudi koji se tako informišu je stabilan, i ne menja se od početka marta što govori o tome da se pouzdanost ovih izvora ne menja.

Koliko stvarno znamo i koliko mislimo da znamo?

Postavili smo vam 17 pitanja o činjenicama o koronavirusu Tačan odgovor na neka od pitanja koja smo vam postavili menjao se zavisno od informacija koje su nam bile dostupne tj. plasirane u medijima koji su nam dostupni svima. Neka pitanja su zato bila lakša (kako se virus prenosi), dok su na primer, informacije o minimalnoj bezbednoj udaljenosti od zaražene osobe u medijima varirale od pola metra do 3-4 metra. Slično je bilo i sa objašnjenjima da li i kada treba nositi masku. Na neka pitanja nije ni bilo moguće da znamo tačan odgovor, zato što je on još uvek nepoznat i za struku (npr. koliko se virus zadržava na čvrstim površinama).

Naše generalno poznavanje nepromenljivih činjenica o koronavirusu je na vrlo visokom nivou – većina nas tačno odgovori u proseku na 80-90% pitanja. Ovo objektivno znanje je vrlo brzo nakon početka pandemije poraslo i taj brzo stečeni nivo znanja se nije menjao iz dana u dan u proteklom periodu. Zbog toga smo na grafiku objektivno znanje prikazali u vidu prosečne vrednosti za čitav period (isprekidana linija). Pitanja koja su nas najviše zbunjivala su pitanja o tome da li je stopa širenja COVID-19 uporediva sa stopom širenja sezonskog gripa i šta je zoonoza. Sa druge strane, najtačnije smo odgovarali na pitanja o tome kako se koronavirus prenosi, kod koga je rizik od teškog oblika bolesti veći, i da li su antibiotici efikasan način lečenja ove bolesti.

Pitali smo vas i da sami procenite koliko ste sigurni u svoje znanje o koronavirusu. Odgovori na ova pitanja pokazuju da ne verujemo baš mnogo u to da raspolažemo svim potrebnim informacijama o infekciji i širenju koronavirusa, mada smo od uvođenja vanrednog stanja postali malo sigurniji u svoje znanje. Sa druge strane, kako vreme prolazi, sve smo uvereniji da dobro poznajemo simptome i tok infekcije koronavirusom, a isto važi i za mere predostrožnosti protiv širenja kronavirusa.

Na kraju, istaknimo da oni koji su bolje prošli na našem testu znanja, dakle zaista imaju više informacija i pravog znanja o koronavirusu, više koriste medije i medicinsko osoblje kao izvore informacija. Sa druge strane, oni koji su (pogrešno) uvereni da znaju više nego što znaju, tj. subjektivno procenjuju da više znaju i da raspolažu svim potrebnim informacijama o infekciji, širenju, simptomima i toku infekcije koronavirusom, dok istovremeno na testu znanja daju pogrešene odgovore, takođe se više informišu direktno kontaktirajući medicinsko osoblje, ali manje koriste različite medije. Dakle informisanje kod izvora koje smatramo pouzdanim doprinosi našem subjektivnom doživljaju da raspolažemo svim važnim informacijama.

Stepen objektivnog znanja i stepen sigurnosti u svoje znanje povezani su i sa našim procenama verovatnoće da se zarazimo koronavirusom – što smo mi lično uvereniji da raspolažemo svim važnim informacijama o koronavirusu, manje nam se čini verovatnim da ćemo se njime zaraziti, a sa druge strane što više objektivno znamo o koronavirusu, tj. o širenju, simptomima, opasnostima i ispravnim načinima zaštite od ovog virusa, verovatnoću da se zarazimo procenujemo kao veću. Iz ovog možemo da zaključimo da subjektivno procenjivanje našeg znanja o koronavirusu kao visokog ima umirujuću funkciju. Sa druge strane, objektivno tj. pravo znanje o istim stvarima deluje upravo suprotno – dovodi do objektivnog sagledavanja realnosti i u skladu sa tim do adekvatne procene rizika.

Konačno, oni koji su imali manji broj tačnih odgovora, osim što manje koriste medije kao izvore informacija, takođe više precenjuju svoje znanje – misle da znaju više nego što je realno. To je važan izazov za javne politike i komunikacione strategije, jer izgleda da u ovakvim situacijama ljudi uprkos tome što odluče da se ne informišu ili pak ne uspeju da dođu do ispravnih informacija, brzo steknu osećaj da „znaju sve što treba“. Ovo je naročito važno uzimajući u obzir kompleksnost informacionog okruženja u kom živimo i u kom smo konstantno bombardovani poluinformacijama, neproverenim i kvazimedicinskim pričama i savetima.

Koliko smo pratili vesti nekad, pre pandemije, i koliko ih pratimo danas, u toku pandemije

Za većinu nas, celokupno znanje koje danas imamo o koronavisrusu stekli smo iz medija, vesti, ili sa interneta. Jedan deo znanja smo „dobili“ praćenjem vesti, a za drugim smo samostalno tragali. U oba slučaja, najveći deo nas nikada nije dobio priručnik, niti imao obuku iz toga šta su bitne informacije i kako treba da se ponašamo, pa smo još više posegnuli za vestima nego ranije. Zato nas je zanimalno i koliko ste pratili vesti pre „vremena koronavirusa“, pre pojave prvog slučaja kod nas, i nakon tog, sudnjeg, dana. Na samom početku marta, dok nam je iskustvo od prošle godine bilo sveže, i pre nego što nam se život okrenuo naglavačke, a naša sloboda, poštenje i zdravlje počeli da zavise od pomnog praćenja vesti, imali smo utisak da smo vesti nekada, ali i tih dana, pratili umereno do svakodnevno, dakle, dovoljno da bismo bili u toku. Međutim, kako je vreme prolazilo, intenzivnije praćenje vesti je postalo naša svakodnevica i mi smo se navikli na to da vesti pratimo mnogo češće nego ranije. Sećanja o navikama u prepandemijskim okolnostima su pretrpela izmene, pa na se nam se tako sada čini da vesti pratimo umereno – dakle, isto kao i prošle godine.

ZA ONE KOJI ŽELE DA ZNAJU VIŠE

Došlo je do navikavanja na novu realnost, ali i do oslanjanja ne heuristiku dostupnosti (heuristiku dostupnosti) prilikom procenjivanja ranijih navika, što je jedan od brojnih mehanizama mišljenja na koje se oslanjamo, posebno prilikom razmišljanja o složenim situacijama. Heuristika dostupnosti nas navodi da se prilikom, na primer, procenjivanja koliko smo često pratili vesti prošle godine, ne oslanjamo na svoja iskustva od prošle godine, nego na svoja trenutna iskustva. Lakše nam je da se prisetimo koliko vesti pratimo ovih dana, pa da prošlogodišnje navike uporedimo sa time, nego da se setimo koliko smo zaista pratili vesti prošle godine.

Author pin

More posts by pin